Feeds:
Objave
Komentari

Archive for the ‘prijatelji’ Category

A jooooooj, 10 godina!
22. veljače je bilo 10 godina od promišljanja do dugo u noć, od prvih susreta s novim formatom izražavanja, od prvih postova Lorne Doone.
Nisam ja zaboravila na ovu krasnu obljetnicu…. samo sam čekala da se slegnu riječi koje se vrzmaju glavom, koje su se uskovitlale i ličile na nekakvu neartikuliranu prašinu.

Znate onaj osjećaj kad omirišete zrak i prepoznate miris kao sjećanje na sasvim određene okolnosti, događaje i osjećaje? Vjerujem da nam se to svima događa!
Nekad su to simpatične i drage uspomene, pa poželite da potraje, ni ne dišete u strahu da vam iz nosa, iz glave, iz sjećanja, ne nestane taj trenutak…. a ponekad samo otpuhnete, odmahnete glavom kratko se namrštivši i – idete dalje!

Postoji miris koji se javlja u zraku u proljeće kada krenu radovi u vrtu. To je miris vlage, paljevine i mlade trave. Kad me zapuhne taj miris, krenu sjećanja na srediu 80-ih. Na srednjoškolske dane, na duga vraćanja iz škole – pješice, a sve s ciljem da se “pretresu” sve teme, da se malo duže podruži s osobama koje su vam drage.
Postoji miris koji osjetimo usred ljeta, jedino izvan grada, kada se osjeti miris sijena u noći, potaknut vlagom rose. Tada sam istog uzrasta i pečem pečence s prijateljima, ljeta provodim na selu, nedaleko od grada, ali dovoljno daleko od svega urbanoga….

A zvukovi? Pjesme?
Kad god na radiu ili nekom drugom mediju zasvira “How deep is your love” od BeeGees-a, ja sam 6-godišnjakinja i vozim se vijugavim istarskim cestama u autu s roditeljima i bratom. Pjesma, snimljena na kazetu, imala je nekakav metalni zvuk ritmičkog lupanja i čak mi se dan danas čini da na “originalu” nešto fali 😀

Okus mliječne kašice od griza (pretpostavljam) koju su roditelji nabavljali za brata, a bilo je to vrijeme samih početaka Čokolina, dan danas tražim. Toliko jasno u ustima osjećam taj okus i ne mogu pronaći isti, niti da li se tu radi o određenoj marki kašice ili načinu na koji ga je naša baka pripremala… ali fali. Fali da zaokruži priču. Priču o djetinjstvu.

20170303_205347

Mene, sjećanja na prve dane ove Škrinjice, vrate u dane koji su prepuni raznih osjećaja. Ima tu oduševljenja, nestrpljivosti, nekakvog osjećaja koji graniči s euforijom! Oduševljeno fotografiranje svega što bi moglo biti ideja za post, svega što je važno opisati i objaviti. Nakon toga očekivanje komentara kao jasnog znaka da je misao i pročitana… vrednovana. Je, gotovo kao danas s Fejsbukom.
Upoznala me Lornica s mnogim ljudima koji su svi od reda dragi i važni mojem životu. Odredili su me na neki način, bez obzira na to da li su još uz mene svaki dan, povremeno, u živo, virtualno ili…. ili ih više nema. Hvala vam svima! Od svih sam nešto naučila, zbog svih vas sam danas takva kakva jesam.

Screenshot_2017-03-07-09-14-53

Zato… sretan još jedan rođendan Lorninoj škrinjici, uz nadu da će i dalje biti tu, uz mene, uz vas!

Oglasi

Read Full Post »

Znate ono kad vam baš neki maleni poticaj treba da nešto poduzmete? E, da! To! To je meni bio pronalazak malene, ali baš malene djeteline s 4 lista. I to u našem vrtu dok sam čekala da pas obavi “svoje” (da, neće piškiti sam!!!). I gledam ja tu minijaturu od jedva nešto preko 1 cm na dlanu i mislim si… da li to sad znači da me očekuje neka “malena” sreća? Može li uopće sreća biti izmjerena, ima li neku veličinu? I da li ta veličina ima neku konfekcijsku oznaku tipa XS… M …. L ili XXL? I pomislim tako da je to baš dobra tema za blog-post.

img_20161001_184500

 

Post o tome kako sreća nema mjeru, njena je mjera relativna. Veličina sreće je toliko relativna da bi i stari dobri Einstein mogao na njoj objašnjavati teoriju relativiteta. Npr. Nekome je sreća sresti starog prijatelja nakon dugo godina, a nekome dobiti nasljedstvo od nepoznatog strica iz Argentine. Drugima bi sreća bila da se riješio nesretne bubuljice na sred nosa, a drugome da se ustao iz kreveta nakon duge i teške bolesti. Relativna je stvar veličina sreće.

I onda nađem još jednu “srećicu” i to malo veću… čisto da mi Svemir poruči da se ne zamaram, nego da se veselim svakom danu, svakom susretu i dobrom zdravlju! Pa sam tako srela i dragu Tedicu nakon 100 godina i pomislim kako nije toliko loše da sad radim u centru kad sam obradovana ovakvim susretom!! Nemam problema s bubuljicama i nisam boležljiva…. sad mi samo preostaje stric!!!

Naravno da Lorna i dalje plete. Što bi Lorna bez pletiva!?

20160919_141614

Vaša Lorna

Read Full Post »